Autobiografija psihe

Ja nisam niko poseban. Ne ističem se na ulici, jedna sam od onih koje pjevaju u koloni automobila, glasno se smiju i zaista rijetko plačem, ali kada plačem, onda baš plačem. Ja sam jedna od članova prosjeka i ne pada mi to nimalo teško. Volim šetati gomilom neprimijećena iako volim primjećivati, ja sam svojevrsni voajer života.
Izmjenjuju se u meni periodi stagnacije emocija i popuštanja pred njima. Stagnacija redovno dolazi nakon potpunog iscrpljivanja svih dubin, kada se uvjerim u besmislene potrage i tako umorna odustanem. I onda postajem lagana, svaki puta dodirnem neke nove dubine i onda osjetim kako je ledeno i vrelo, kako je gorko i bolesno slatko tamo dole u dubinama. Mislila sam, vjerovala sam da kako starim, da će se i potreba za dubima izgubiti i tako život prolazi, nekako površno, običan ljudski život.
Samljevena u svakodnevnici prestajem se osjećati, zapravo, prestajem osjećati. Tramvaj koji protutnji ka Iliđži ne izaziva čežnju, golubovi koji polete podsjete me kako bi bilo lijepo letjeti. I tako mi papir ostaje prazan, bijel, u kombinaciji s olovkom služi za sastavljenje popisa robe koja je potrebna za radnju. Moji su koraci ili kako se to kaže hodanje, bez odjeka, bez pitanja, i tako to traje neko izvjesno vrijeme. Pa onda dođe do pobune unutra.
Kako su opasni ti putevi, ne mogu, a da ne krenem njima, vode do istog mjesta podložnog uticaju punog mjeseca i mijenama, jer ipak starim. I spuštam se niz stepenice, isprva lagano i tiho, priznajem da se bojim, ispitujem u tom polumraku gdje im je kraj, jer znam, one prestaju tamo gdje počinje ponor, rupa, nazovem to kako mi padne na um, slična onoj u koju upada Alisa, ali puno, puno neugodnija pri dnu. Tu nema bijelog miša i čarobnog štapića, možda tek ona hrpa suza koja čini more, slano i duboko, baš stvoreno za utapanje.
Gajim tu neku nadu, valjda temeljenu na vlastitom iskustvu, da mi još nije pošlo za rukom da se utopim. Vjerojatno je instinkt za preživljavanjem ipak jači od težnje za samouništenjem.
I tamo, na samome dnu, čudna je ta smjesa bića, stanja, zbivanja, stvari i pojava. U tom prostoru zbijeni su svi zvukovi koji postoje, sve boje koje postoje, sva bića koja postoje, vremena, mjesta. Kao krajnji rezultat ostaje tišina, bijela i tiha, ovaj opis podsjeća na ono stanje blizu smrti, da možda je baš tako.Ta tišina je zbir cijele mene, zapravo ima tu i više računskih operacija osim sabiranja. I tada počinje u meni vječna borba između života i potpunog uništenja. I ja, kao da padam sa visina, i papir se ispisuje i bujica riječi tutnji prvo mojim mislima i prelijeva se na papir koji mi omogućava jedan drugi život, drugačiji od onog koji živi u mojoj glavi, ja ovdje postajem na neki način vječna, kao podsjetnik ili zapis iz dubina, kao, hm, neka razglednica iz pakla. U svom koraku čujem odjek, a svaki od njih pažljivo osluškujem, kao da tražim neku tajnu skrivenu u njima da mi potvrdi sumnju u nešto čudno, u neku posebnu realnost.